2006. Tonko Maroević: Uporno oko, neumorno more – Povodom “Slikanja morem” Višnje i Marijana Anića

Na staro estetsko pitanje je li priroda lijepa “po sebi”, standardan je odgovor kako ona to ne može biti bez ljudskog udjela, pomoći, interpretacije, bez čovjekova shvaćanja i svojevrsnog ograničavanja, “pripitomljavanja”. Doista, za cjelinu mora ili za kompleks brda, za fenomen snijega ili za koloplet bilja bilo bi čak restriktivno kazati kako su lijepi, jer je raznolikost svijeta s onu stranu dopadanja i pukog afektivnog primanja. Egzistencija elementarnih pojava i moći kao da tek traži da bude estetski ukroćena, na svoj način reducirana, svedena na dimenziju “bezinteresnog sviđanja”. Veliko i široko, duboko i “debelo” more daleko je od svake estetske prosudbe; u oceanskim daljinama i na rastegnutim pučinama gubi se svaka moguća mjera i kriterij, dok se u priobalju, uz zaljeve i uvale, pri pličinama i gazovima, mogu uspostaviti odnosi za koje će netko kazati da su skladni i ljupki ili dinamični i dramatični. Slikar ili pjesnik, glazbenik ili snimatelj, odnosno osjetljivi pojedinac naći će u bliskoj prirodi motive koji će ga potaknuti na vlastiti izbor po srodnosti, nadahnuti za više ili manje kreativnu reakciju. Ako ništa drugo pogled će sam uokviriti neku karakterističnu, znakovitu situaciju, takoreći “zumirati” iz obilja povoda ono što mu najviše odgovara po srodnosti ili kontrastu. Ishod svakog poticajnog susreta između čovjeka i prirode jest nalaženje korelativa za beskraj i nedohvat (dakle za svemirske protege) unutar ograničenja naše zemaljske sudbine i kratkotrajnog bivanja. Svoje čuđenje i divljenje vizualnom bogatstvu što ga nudi more nastojali su fiksirati Višnja i Marijan Anić sredstvima koja su im bila na raspolaganju, to jest prikladnom fotografskom tehnikom i ulogom sabranih, pažljivih promatrača. Kadrirajući iz beskonačnog registra pobuda, oni su komponirali vlastite uzorke i izreske, nametnuli makar i nehotice dominantne ritmove i odnose dijelova. Ne samo što su uz obale brijunskih otoka prepoznali bogat kaleidoskop optičkih senzacija nego su suzdržano i nenametljivo htjeli podijeliti s nama svoje doživljaje. Mislim da nije neprimjereno reći kako nas moderna i suvremena likovna umjetnost uči gledati svijet oko sebe, kako bez iskustva tzv. apstraktnog slikarstva ne bismo umjeli na isti način vidjeti oblike i strukture u zbilji. Nećemo pretjerivati s tvrdnjom kako je nefiguracija zapravo realizam mikro i makrouniverzuma, ali verizam i objektivnost fotografije koja hvata detalje prirodnih fenomena ili odsječke kozmičkih gibanja doista imaju vrijednost apstrahiranja od predmetnosti, težinu poopćavanje i udaljavanja od pojedinačnog slučaja, značenje zakonomjernog strukturiranja kadra i plohe. “Slikanje morem” Višnje i Marijana Anića nepretenciozan je postupak oblikovanja zanosa, dovođenje u vezu dviju inače suprotstavljenih stvarnosti: elementarne prirode i sofisticirane tehnike, a u svrhu izazivanja emotivne i estetske reakcije. More je poslužilo kao svojevrsni perpetum mobile fascinantnih slika, kao darežljivi i nježni odašiljač “pozitivnih vibracija”, kao prozračni uvid u bezdan i kao zrcalo blagotvornog zračenja. Kamera naših autora doista ne hvata tek epidermu, kožu površine mora, nego prodire kroz razne slojeve diafane i gibljive tvari, stvarajući sugestiju ne samo trodimenzionalnosti nego i širenja, rasprostiranja u svim smjerovima. Okvirom kamere parcelirano more ne iznevjerava svoju narav neuhvatljivog Proteja. Čak i u ortogonalnom koordinatnom sustavu slike, čak i unutar konvencije okamenjene svjetlosne čipke ono se hrani slutnjom i brani prijetnjom iskonskog nemira. Ako fotosafari ne rezultira uhvaćenim živim bićima nego tek pletivom žarećih silnica, uspostavljena mreža elastičnih očica blješteće srebrnkaste (ili zlataste) morske paučine poslužit će za lov gledateljskih oduševljenih uzdaha.