Fenomen o kojem se ovdje radi događa se pri snimanju morskog dna kroz valove. Naime val se ponaša poput vodenog povećala kroz koje se svjetlo lomi i stvara strukturalne i kolorističke deformacije dna. U optimalnim se uvjetima na fotografijama dobivaju efekti koji podsjećaju na apstraktna likovna djela. Zbog toga smo takav način snimanja nazvali “Slikanje morem”. Ono što takvo snimanje čini posebno izazovnim jest neizvjestan rezultat. Naime trenutak likovnosti uhvaćen na snimkama nije unaprijed vidljiv zbog tromosti oka s jedne i žive aktivnosti morske površine s druge strane. Ta aktivnost je ujedno i uzrok velike raznovrsnosti rezultata koji se dobiju uzastopnim snimanjem na jednom te istom mjestu.

Budući da nemamo stručnog tumačenja ovog fenomena možemo navesti samo nekoliko činjenica do kojih smo došli nakon više tisuća napravljenih snimaka.

Fotografije su to uspješnije:
- što je vedriji i svjetliji dan
- što je sunce u višem položaju
- što je dno šarolikije
- što je dubina vode bliža pedeset centimetara
- što je kut snimanja bliži devedeset stupnjeva u odnosu na površinu
- te ako je more srednje valovito.

Snimanje fotografija baziranih na tom fenomenu sastoji se od četiri osnovne faze:
a) prepoznavanje adekvatnih atmosferskih i ‘morskih’ uvjeta(sunce, vjetar, valovi, čistoća i dubina mora)
b) pronalaženje interesantnog segmenta morskog dna
c) fotografiranje (za svaki motiv veći broj snimaka)
d) pregledavanje snimljenoga na računalu te izbor najuspješnijih fotografija.

Karakteristična za taj fenomen i izazove koje vidimo u njemu je činjenica da niti u jednoj od prve tri faze nemamo potpunu kontrolu nad procesom što rezultira vrlo malim brojem fotografija koje smatramo uspješnima u odnosu na veliki broj snimljenih.

Svjesni smo činjenice da se tu ne radi o takozvanoj umjetničkoj fotografiji. Naše slike ustvari predstavljaju fotografirani prirodni fenomen, odnosno u trenutku uhvaćenu morsku apstrakciju koja je prostim okom neuhvatljiva. Utoliko više fascinira.