2005. Branka Hlevnjak: Slikanje morem Višnje i Marijana Anića

Fotografiranje je strast koja je obuzela davno već masovnog potrošača i masovnog ljubitelja fotoaparata, te čudesne naprave koja je slikarstvo približila i onom, manje nadarenom pojedincu. Zapravo fotografija i slikarstvo nisu iste vrste niti su jedna drugoj konkurentne na način kako su se uplašili nekadašnji graveri i portretisti minijaturnih portreta bidermajerskog doba i građanskog prosperiteta, kad su, pojavom fotoaparata izgubili svoj stalni izvor prihoda. Fotografija je dobila mnoštvo društvenih zadataka, a slikari su shvatili da ne žele uopće konkurirati prirodnoj točnosti, a još manje mehanički zabilježenoj slici. No, upravo su amateri diljem svijeta poželjeli izraziti se slikovitom učinkovitošću fotoaparata. Neprestano u porastu, fotoamateri su od 1835. do danas ipak znatno utjecali na fotografiju i na njezino konačno prihvaćanje od strane umjetnika i kritičara, kao ravnopravnog sredstva izražavanja, stvaralačkih potreba i umjetničkog eksperimenta i neobveznosti. Bračni par Višnja i Marijan Anić pripadaju zaljubljenicima u fotografiju. Povezujući svoja znanja o suvremenoj fotografskoj tehnologiji sa željom da fotografiraju “sliku” otkrili su neočekivano bogati izvor zadovoljenja svojih htijenja. Otkrili su zadivljujuću moć i svojstvo mora (i vode) da stvara neprestano nove i nove “slike” i da mu, uz veliki trud i stalno usavršavanje, oni mogu te “slike ukrasti” fotoaparatom. Otud naziv izložbe Slikanje morem, jer autori Stvoritelju prepuštaju glavno autorstvo, dok sebe vide kao fotografske posrednike. Naime, gledajući neprestano u morsko dno lomove svjetla i različite oštrine i neoštrine, kamenja, oblutaka, algi, zalutalog smeća, autori su počeli opsesivno bilježiti različite kadrove, koji su svaki, dakako, drugačiji, ne samo bojom i odnosom različitih boja, nego i strukturom oblika koji se na dnu nalaze. Takova fotografija otkriva se kao suvremena apstraktna kompozicija, i kao dokazni materijal da su sve transformacije i metamorfoze stvarnosti negdje utkane u prirodu i da nema oblika izvan Stvoriteljevih. Povijest umjetnosti vrlo dobro poznaje tu duboku vezu, kao što je poznaje i povijest znanosti i dizajna. Kada je Đuro Griesbach u svom dugogodišnjem bavljenju fotografijom otkrio u “prividu” apstraktne forme njima se bavio od šezdesetih godina do kraja, vjerujući i šireći ideju da je čak i crno bijela fotografija, samo tonska “paleta” koja služi među inim prenošenju poruka. Poruka fotografskog para Višnje i Marijana Anića, zaljubljenika u fotografiju i more, koju nam prenose ovom izložbom, je otkrivena ljepota svjetla i boja, otkrivena ljepota morskih mijena, slikovita apstrakcija koja digitalnim povećanjima postaje “slikarski dezen”, radosna ljepota oblika.