2012. Marijan Grakalić: PLES NEREIDA II
Razigrani ples nereida, tih tajnovitih morskih boginja onog unutarnjeg mora koje poznaju svi odlučni u plovidbi k drugim obalama i pogledima što moguće i nisu samo mitske prikaze, odigrao se svojom začudnom poetikom izvornosti na velikim formatima fotografskih radova Višnje i Marijana Anića izloženima u ‘Galeriji Kupola’ Gradske knjižnice, Zagreb. Izložba ”Ples nereida” predstavlja tek jedan fragment jedinstvene fotografske atrakcije ovog bračnog i umjetnički para koji posve nesebično već duže od jednog desetljeća omogućuje moru da samo sebe slika na fotografijama koje izrađuju. Svojstvo mora da se mreška i vrtloži sada je zabilježeno u kadru koji doseže njegovo kameno ili kakvo drugo dno. Trenutak u kojem se zbiva samo stvaranje fotografije uključuje sve: nadahnuće, boju neba i njegovu sjenu, vjetar i valove, boje, morsko dno i pjenu valova, ponekad sunce, zvijezde i mjesečinu, te dakako ono presudno, samo neumrlo more iz kojeg nastaje kako život tako i umjetnost. Oslobođeno od vremena i varljive dubine prostora, zgotovljeno u nepomičnu ekspresiju na fotografiji more stvara privid da je sada tu ono i ono što nije ali i sve što jeste, pa vidimo preobraćenje nastalo kao fenomen svojevrsne paralize stvarnosti koje nedvojbeno dovodi do znatnog ushićenja srca. Osjećanja koje je u najužoj vezi s uvidom u neponovljivost onog časa kada se zbilja otvori kao kapija pa nas tada unatoč neodređenosti koja postoji na pragu jednog svijeta i onog što vidimo upravo sam taj doživljaj podsjeti na ono što je ustvari igra morskih boginja pred našim očima. Njima je odavno pripisivana moć da mijenjaju oblike, kao što i sama grčka riječ nereus podrazumijeva kako se radi o nečemu ili nekome tko je okretan i tečan. Isto onako kao što je to i površina mora, koja je po predaji tek lice boga Nereja (oca nereida), pa kada se on namršti onda se i more mršti. No, barem simbolički, more je živi medij koji povezuje različito i udaljeno sastavljen od kamena i vode i zagrljen svjetlošću sunca. Kao i u svim igrama gdje se dotiče ono što je beskrajno, vječno i nepregledno, kao što to more nesumnjivo jeste, zbiva se i ovdje djelić one vječite magije odgovorne za pokretljivost svijeta uopće. Fotografija ovdje, da ostanemo u klasičnom maniru, pokazuje određenu težnju k povratku u onu postojbinu gdje se umjetnost zasnivala na pozivanju muza, dakako potrebnih i zato da bi cijeli eksperiment uopće uspio. Ipak, ima tu i još nešto što bi smo mogli nazvati oslikanim sanjarenjem onih elemenata od kojih je sastavljeno more, pa zato to što se vidi i nje tek plava pučina i galeb u letu, već fragment koji ponire u onaj prostor gdje su nas izgleda, otkrića oduvijek čekala.