2011. Sanda Stanaćev Bajzek: Voda – medij koji stvara umjetnost

Pojam vode vezujemo s idejom života. Iz nje sve nastaje i u nju se sve vraća. Ona stvara i razara. Ona je više od same fizičke supstance, ona je životni prostor, izvor energije. Bez nje ne može ni jedno živo biće, bio to čovjek, životinja ili biljka. ‘Nema ničeg mekšeg i podatnijeg, a istovremeno tako čvrstog i jakog kao voda’ (Lao Tse).
Ona upija i pamti.
Posjeduje šezdeset i četiri svojstva, kao 64 trostrukih jezgri naše DNK; posjeduje sposobnost da mijenja svojstva i strukturu. Njezino neprekidno kretanje kroz agregatna stanja daje joj živost i jedinstvenost. Otuda i njezina simbolika kao izvora života. Voda tvori naše tijelo, dio je naše krvi, znoja i suza. Smatra se simbolom ljudske duše jer su im identične latentne sile njihovih priroda. Ona liječi, daje i odnosi život. Voda je veza s našim izvorima, dio je naše civilizacije. Najrasprostranjenija je materija na Zemlji. Ona je preduvjet kulture. Zbog nje su se rađale i umirale civilizacije. U središtu je mnogih religija i koristi se u različitim ritualima i ceremonijama.

Voda je stoljećima zastupljena u umjetnosti.Ona ima moć preoblikovanja svijeta, a ima i moć stvarati umjetnička djela. Na tragu upravo te njezine sposobnosti Višnja i Marijan Anić, snimajući fotografskim aparatom priobalje, otkrili su neobičan fenomen. Fotografirajući segmente podmorja izložene različitim svjetlosnim uvjetima, klimatskim promjenama, tj. jačini valova, boji neba i konfiguraciji dna, čineći to sofisticiranom fotografskom tehnologijom određenim postavkama ekspozicije, dobili su radove više nalik apstraktnoj slici nego fotografiji. Nehotice, morsko dno filtrirano kroz samu vodu, izloženo intervencijama prirodne svjetlosti i strujanjima zraka postalo je u njihovoj interpretaciji ne samo glavni motiv i sadržaj već i materijal i slikar.

Poznati nam se „morski zemljovidi“ oblikuju u estetizirane materije nestalnih formi. Natopljene prirodnim osjećajem za kolorističke međuodnose njihove „slike“ osvajaju tako nove dimenzije i značenja suptilno ispreplićući razne reminiscencije s konkretnim motivom. Fascinira samo morsko dno, bez flore i faune, a tek ponegdje zalutala iglica bora, morska pjena ili travka svjedoči realitet, dodatno obogaćujući i dinamizirajući sliku.

Anići se ne utječu ikonografiji konvencionalnog, već se informnom grafijom približavaju informelnom izričaju kojega stvara neslikarski materijal – svjetlost i voda (more). Ne čudi stoga naziv izložbe (i cjelokupnog projekta) „Slikanje morem“ jer ono doista, potpomognuto bljeskovima svjetlosti i strujanjima zraka koji pokreću i vitaliziraju samu površinu, stvara neslućene prizore trajno „uhvaćene“ i podastrte kolektivnoj percepciji.

Tako su Anići tek posrednici, prepoznavatelji umjetnosti koje je autor more. Njihove fotografije dokazi su kako apstraktna umjetnost duboko poseže u prirodu tražeći vlastite arhetipove i zakonitosti.

Višnja i Marijan Anić uspostavili su nove interpretativne odnose stvarajući mogućnosti za novi dijalog između likovnih umjetnosti i suvremenog vizualnog medija kakav je fotografija.

Travanj, 2011.