2012. Marija Tonković: PLES NEREIDA iz ciklusa ‘Slikanje morem’

Od samog početka fotografije traju rasprave o njenom odnosu prema slikarstvu i prema  realnosti. U gledanju fotografske slike prisutno je slikarsko iskustvo promatrača i onda kada fotograf nije njime potaknut. To je inherentna pikturocentričnost gledanja, analogna antropomorfnosti, koja opterećuje čistoću doživljaja fotografske slike. I sami su fotografi u ranoj fazi traženja identiteta potencirali tu vezu, u besmislenom podilaženju slikarstvu, u značajnoj stilskoj kategoriji piktorijalizma. Trebao je doći pokret Nove predmetnosti, ima tomu gotovo stotinjak godina, uz adekvatni tehnološki razvoj aparata i procedura, da fotografi i promatrači postanu svjesni autonomnosti medijskih i medijalnih specifičnosti fotografskog izražavanja. Pikturalnost slikarstva i fotografije razilaze se.

Središnjim mjestom fotografske motivacije postaje odnos prema realnosti, predmetnosti, kao i u drugim vizualnim umjetnostima. Umjetnička osobnost fotografa poistovjećuje se s posebnosti njegove motivske tematike. Snaga fotografskog umjetničkog izraza posljedica je nalaženja karakterističnog tipskog motiva i intenzivnosti doživljaja, uz adekvatnu formalnu, fotografiji primjerenu, organizaciju tog isječka realnosti.

More je jedan od motiva koji su gotovo atributi fotografskog interesa. Rano se povijesno pojavljuje bilo kao deskriptivni dio pejzaža bilo autonomna tema: marina kao seascape. U toj dugoj povijesti, inventurno prebogatoj i reklo bi se: sadržajno iscrpljenoj, moguće je još uvijek naći originalno čitanje/viđenje, njegovu umjetničku interpretaciju.

Već gotovo desetljeće Višnja i Marijan Anić „slikaju morem“; u toj sintagmi njihova je poezija i poetika. Oni fotografiraju morsko dno, a nemir površine pretvara njegovu faktografiju, njegovu taktilnost, u slobodne skladove timbričnog kolorita i biomorfnih tvorbi.

To su fotografije nove topologije u proširenom smislu, fotografije koje nisu izjave o svijetu kroz umjetnost nego izjave o umjetnosti kroz svijet. Zamjećivanjem likovno privlačnog dna pa filtriranog djelovanjem mreškanja površine i njenog odraza kroz dubine, mijenjanjem fokusa između površine i dna, u vremenskim i dnevnim mijenama, nastaju neobične izvorne fotografije – thalassografije. One tematiziraju poznatu realnost na nov način. Prebacuju je u apstrakciju: lirsku, strukturalnu kako se nazivala u slikarstvu, u virtualni svijet heraklitovskih fluidnih formi, kontura, pigmenta, ornamentike, višestruke prostorne jeke. Visoki sjaj fotografskog papira potencira svjetlosnu osjetljivost plohe slike. Sve su tri sastavnice umjetničkog djela prisutne: sadržajna, plastička i emotivna. Generički naslov ciklusa omogućuje, čovjeku prirođenom vizualnom asocijacijom, atribuciju tih slika i time proširenje i produbljenje našeg doživljaja svijeta, novi kvalitet njegovog postojanja.

Morsko dno pretvoreno je igrom Nereida, mitskih mediteranskih morskih nimfi, u kaleidoskop organičkih i fakturalnih faseta – u koji nas uvodi bračni par Anić, obogaćujući, kao uvijek umjetnost, naše postojanje.