Slikanje morem » Prikazi

2005. Branka Hlevnjak: Slikanje morem Višnje i Marijana Anića

admin — Fri, 25 Feb 2011 13:26:29 +0000

Fotografiranje je strast koja je obuzela davno već masovnog potrošača i masovnog ljubitelja fotoaparata, te čudesne naprave koja je slikarstvo približila i onom, manje nadarenom pojedincu. Zapravo fotografija i slikarstvo nisu iste vrste niti su jedna drugoj konkurentne na način kako su se uplašili nekadašnji graveri i portretisti minijaturnih portreta bidermajerskog doba i građanskog prosperiteta, kad su, pojavom fotoaparata izgubili svoj stalni izvor prihoda. Fotografija je dobila mnoštvo društvenih zadataka, a slikari su shvatili da ne žele uopće konkurirati prirodnoj točnosti, a još manje mehanički zabilježenoj slici. No, upravo su amateri diljem svijeta poželjeli izraziti se slikovitom učinkovitošću fotoaparata. Neprestano u porastu, fotoamateri su od 1835. do danas ipak znatno utjecali na fotografiju i na njezino konačno prihvaćanje od strane umjetnika i kritičara, kao ravnopravnog sredstva izražavanja, stvaralačkih potreba i umjetničkog eksperimenta i neobveznosti. Bračni par Višnja i Marijan Anić pripadaju zaljubljenicima u fotografiju. Povezujući svoja znanja o suvremenoj fotografskoj tehnologiji sa željom da fotografiraju “sliku” otkrili su neočekivano bogati izvor zadovoljenja svojih htijenja. Otkrili su zadivljujuću moć i svojstvo mora (i vode) da stvara neprestano nove i nove “slike” i da mu, uz veliki trud i stalno usavršavanje, oni mogu te “slike ukrasti” fotoaparatom. Otud naziv izložbe Slikanje morem, jer autori Stvoritelju prepuštaju glavno autorstvo, dok sebe vide kao fotografske posrednike. Naime, gledajući neprestano u morsko dno lomove svjetla i različite oštrine i neoštrine, kamenja, oblutaka, algi, zalutalog smeća, autori su počeli opsesivno bilježiti različite kadrove, koji su svaki, dakako, drugačiji, ne samo bojom i odnosom različitih boja, nego i strukturom oblika koji se na dnu nalaze. Takova fotografija otkriva se kao suvremena apstraktna kompozicija, i kao dokazni materijal da su sve transformacije i metamorfoze stvarnosti negdje utkane u prirodu i da nema oblika izvan Stvoriteljevih. Povijest umjetnosti vrlo dobro poznaje tu duboku vezu, kao što je poznaje i povijest znanosti i dizajna. Kada je Đuro Griesbach u svom dugogodišnjem bavljenju fotografijom otkrio u “prividu” apstraktne forme njima se bavio od šezdesetih godina do kraja, vjerujući i šireći ideju da je čak i crno bijela fotografija, samo tonska “paleta” koja služi među inim prenošenju poruka. Poruka fotografskog para Višnje i Marijana Anića, zaljubljenika u fotografiju i more, koju nam prenose ovom izložbom, je otkrivena ljepota svjetla i boja, otkrivena ljepota morskih mijena, slikovita apstrakcija koja digitalnim povećanjima postaje “slikarski dezen”, radosna ljepota oblika.

2006. Tonko Maroević: Uporno oko, neumorno more – Povodom “Slikanja morem” Višnje i Marijana Anića

admin — Thu, 24 Feb 2011 13:27:20 +0000

Na staro estetsko pitanje je li priroda lijepa “po sebi”, standardan je odgovor kako ona to ne može biti bez ljudskog udjela, pomoći, interpretacije, bez čovjekova shvaćanja i svojevrsnog ograničavanja, “pripitomljavanja”. Doista, za cjelinu mora ili za kompleks brda, za fenomen snijega ili za koloplet bilja bilo bi čak restriktivno kazati kako su lijepi, jer je raznolikost svijeta s onu stranu dopadanja i pukog afektivnog primanja. Egzistencija elementarnih pojava i moći kao da tek traži da bude estetski ukroćena, na svoj način reducirana, svedena na dimenziju “bezinteresnog sviđanja”. Veliko i široko, duboko i “debelo” more daleko je od svake estetske prosudbe; u oceanskim daljinama i na rastegnutim pučinama gubi se svaka moguća mjera i kriterij, dok se u priobalju, uz zaljeve i uvale, pri pličinama i gazovima, mogu uspostaviti odnosi za koje će netko kazati da su skladni i ljupki ili dinamični i dramatični. Slikar ili pjesnik, glazbenik ili snimatelj, odnosno osjetljivi pojedinac naći će u bliskoj prirodi motive koji će ga potaknuti na vlastiti izbor po srodnosti, nadahnuti za više ili manje kreativnu reakciju. Ako ništa drugo pogled će sam uokviriti neku karakterističnu, znakovitu situaciju, takoreći “zumirati” iz obilja povoda ono što mu najviše odgovara po srodnosti ili kontrastu. Ishod svakog poticajnog susreta između čovjeka i prirode jest nalaženje korelativa za beskraj i nedohvat (dakle za svemirske protege) unutar ograničenja naše zemaljske sudbine i kratkotrajnog bivanja. Svoje čuđenje i divljenje vizualnom bogatstvu što ga nudi more nastojali su fiksirati Višnja i Marijan Anić sredstvima koja su im bila na raspolaganju, to jest prikladnom fotografskom tehnikom i ulogom sabranih, pažljivih promatrača. Kadrirajući iz beskonačnog registra pobuda, oni su komponirali vlastite uzorke i izreske, nametnuli makar i nehotice dominantne ritmove i odnose dijelova. Ne samo što su uz obale brijunskih otoka prepoznali bogat kaleidoskop optičkih senzacija nego su suzdržano i nenametljivo htjeli podijeliti s nama svoje doživljaje. Mislim da nije neprimjereno reći kako nas moderna i suvremena likovna umjetnost uči gledati svijet oko sebe, kako bez iskustva tzv. apstraktnog slikarstva ne bismo umjeli na isti način vidjeti oblike i strukture u zbilji. Nećemo pretjerivati s tvrdnjom kako je nefiguracija zapravo realizam mikro i makrouniverzuma, ali verizam i objektivnost fotografije koja hvata detalje prirodnih fenomena ili odsječke kozmičkih gibanja doista imaju vrijednost apstrahiranja od predmetnosti, težinu poopćavanje i udaljavanja od pojedinačnog slučaja, značenje zakonomjernog strukturiranja kadra i plohe. “Slikanje morem” Višnje i Marijana Anića nepretenciozan je postupak oblikovanja zanosa, dovođenje u vezu dviju inače suprotstavljenih stvarnosti: elementarne prirode i sofisticirane tehnike, a u svrhu izazivanja emotivne i estetske reakcije. More je poslužilo kao svojevrsni perpetum mobile fascinantnih slika, kao darežljivi i nježni odašiljač “pozitivnih vibracija”, kao prozračni uvid u bezdan i kao zrcalo blagotvornog zračenja. Kamera naših autora doista ne hvata tek epidermu, kožu površine mora, nego prodire kroz razne slojeve diafane i gibljive tvari, stvarajući sugestiju ne samo trodimenzionalnosti nego i širenja, rasprostiranja u svim smjerovima. Okvirom kamere parcelirano more ne iznevjerava svoju narav neuhvatljivog Proteja. Čak i u ortogonalnom koordinatnom sustavu slike, čak i unutar konvencije okamenjene svjetlosne čipke ono se hrani slutnjom i brani prijetnjom iskonskog nemira. Ako fotosafari ne rezultira uhvaćenim živim bićima nego tek pletivom žarećih silnica, uspostavljena mreža elastičnih očica blješteće srebrnkaste (ili zlataste) morske paučine poslužit će za lov gledateljskih oduševljenih uzdaha.

2009. Sanda Stanaćev Bajzek: Višnja i Marijan Anić “Slikanje morem V”

admin — Wed, 23 Feb 2011 13:28:39 +0000

Višnja i Marijan Anić, snimajući fotografskim aparatom priobalje, otkrili su neobičan fenomen. Fotografirajući segmente podmorja izložene različitim svjetlosnim uvjetima, klimatskim promjenama, tj. jačini valova, boji neba i konfiguraciji dna, čineći to sofisticiranom fotografskom tehnologijom određenim postavkama ekspozicije, dobili su radove više nalik apstraktnoj slici nego fotografiji. Nehotice, morsko dno filtrirano kroz samu vodu, izloženo intervencijama prirodne svjetlosti i strujanjima zraka postalo je u njihovoj interpretaciji ne samo glavni motiv i sadržaj već i materijal i slikar. Posjedujući nesumnjivu umjetničku imaginaciju kombinirali su slučaj i kontroliranu fotografsku akciju, pomirili dvije suprotnosti – prirodu i tehniku (more i fotografski aparat) kako bi zabilježili i s ostalima podijelili vlastitu fascinaciju određenim prirodnim fenomenom. Oblici koji su se pojavljivali pred očima predstavljali su odraze prostom oku nevidljivih pojava. Tek tretirani određenom ekspozicijom, percipirani segmenti morske ljepote preobličili su se u vizualnu senzaciju nimalo nalik klasičnoj fotografiji. Bile su to zadivljujuće, koloristički bogate, morfološki neobične „apstraktne slike“. U interpretaciji Anićevih motiv je zamijenjen asocijacijom ili evokacijom u slobodnoj interpretaciji formuliranoj posve klasičnim fotografskim postupkom bez naknadnih intervencija, tj. dorada. Ovakve kakve ih danas vidimo rezultat su promatranja, promišljanja i bilježenja, odraz istraživačkog nerva i svjetonazora darovitih pojedinaca koji su ljepotu prepoznali, selektirali i prispodobili, rješavajući to velikim brojem okidanja te naknadnim odabirom, intuitivno posežući za uradcima koji kompozicijski, morfološki i koloristički zadovoljavaju kriterije umjetničkog artefakta. Otkrivaju nam more kao mjesto koje pruža pogled na obje strane, subjektivnu i objektivnu. Autori pred naše oči podastiru prizore u kojima se neposredna stvarnost tek nazire u konfiguracijama i protežnosti neobična kolora. Fascinira samo morsko dno, bez flore i faune, a tek ponegdje zalutala iglica bora ili travka svjedoči realitet, dodatno obogaćujući i dinamizirajući sliku. Poznati nam se „morski zemljovidi“ preuobličavaju u estetizirane materije nestalnih formi. Natopljene prirodnim osjećajem za kolorističke međuodnose njihove „slike“ osvajaju tako nove dimenzije i značenja suptilno ispreplićući razne reminiscencije s konkretnim motivom. Anići se ne utječu ikonografiji konvencionalnog, već se informnom grafijom približavaju informelnom izričaju kojega stvara neslikarski materijal – svjetlost i more. Ne čudi stoga naziv izložbe (i cjelokupnog projekta) „Slikanje morem“ jer ono doista, potpomognuto bljeskovima svjetlosti i strujanjima zraka koji pokreću i vitaliziraju samu površinu, stvara neslućene prizore trajno „uhvaćene“ (zahvaljujući intervenciji tehnike) i podastrte kolektivnoj percepciji. Namjera nije imati izravne topografske konotacije, već slijediti istraživački nerv u potrazi za pravom slikom koju je naslikala priroda sama. Tako su Anići tek posrednici, prepoznavatelji umjetnosti koje je autor more. Njihove fotografije dokazi su kako apstraktna umjetnost duboko poseže u prirodu tražeći vlastite arhetipove i zakonitosti. Višnja i Marijan Anić uspostavili su nove interpretativne odnose stvarajući mogućnosti za novi dijalog između likovnih umjetnosti i suvremenog vizualnog medija kakav je fotografija. Kolovoza 2009.

Sanda Stanaćev Bajzek

2011. Sanda Stanaćev Bajzek: Voda – medij koji stvara umjetnost

admin — Tue, 22 Feb 2011 18:29:04 +0000

Pojam vode vezujemo s idejom života. Iz nje sve nastaje i u nju se sve vraća. Ona stvara i razara. Ona je više od same fizičke supstance, ona je životni prostor, izvor energije. Bez nje ne može ni jedno živo biće, bio to čovjek, životinja ili biljka. ‘Nema ničeg mekšeg i podatnijeg, a istovremeno tako čvrstog i jakog kao voda’ (Lao Tse).
Ona upija i pamti.
Posjeduje šezdeset i četiri svojstva, kao 64 trostrukih jezgri naše DNK; posjeduje sposobnost da mijenja svojstva i strukturu. Njezino neprekidno kretanje kroz agregatna stanja daje joj živost i jedinstvenost. Otuda i njezina simbolika kao izvora života. Voda tvori naše tijelo, dio je naše krvi, znoja i suza. Smatra se simbolom ljudske duše jer su im identične latentne sile njihovih priroda. Ona liječi, daje i odnosi život. Voda je veza s našim izvorima, dio je naše civilizacije. Najrasprostranjenija je materija na Zemlji. Ona je preduvjet kulture. Zbog nje su se rađale i umirale civilizacije. U središtu je mnogih religija i koristi se u različitim ritualima i ceremonijama.

Voda je stoljećima zastupljena u umjetnosti.Ona ima moć preoblikovanja svijeta, a ima i moć stvarati umjetnička djela. Na tragu upravo te njezine sposobnosti Višnja i Marijan Anić, snimajući fotografskim aparatom priobalje, otkrili su neobičan fenomen. Fotografirajući segmente podmorja izložene različitim svjetlosnim uvjetima, klimatskim promjenama, tj. jačini valova, boji neba i konfiguraciji dna, čineći to sofisticiranom fotografskom tehnologijom određenim postavkama ekspozicije, dobili su radove više nalik apstraktnoj slici nego fotografiji. Nehotice, morsko dno filtrirano kroz samu vodu, izloženo intervencijama prirodne svjetlosti i strujanjima zraka postalo je u njihovoj interpretaciji ne samo glavni motiv i sadržaj već i materijal i slikar.

Poznati nam se „morski zemljovidi“ oblikuju u estetizirane materije nestalnih formi. Natopljene prirodnim osjećajem za kolorističke međuodnose njihove „slike“ osvajaju tako nove dimenzije i značenja suptilno ispreplićući razne reminiscencije s konkretnim motivom. Fascinira samo morsko dno, bez flore i faune, a tek ponegdje zalutala iglica bora, morska pjena ili travka svjedoči realitet, dodatno obogaćujući i dinamizirajući sliku.

Anići se ne utječu ikonografiji konvencionalnog, već se informnom grafijom približavaju informelnom izričaju kojega stvara neslikarski materijal – svjetlost i voda (more). Ne čudi stoga naziv izložbe (i cjelokupnog projekta) „Slikanje morem“ jer ono doista, potpomognuto bljeskovima svjetlosti i strujanjima zraka koji pokreću i vitaliziraju samu površinu, stvara neslućene prizore trajno „uhvaćene“ i podastrte kolektivnoj percepciji.

Tako su Anići tek posrednici, prepoznavatelji umjetnosti koje je autor more. Njihove fotografije dokazi su kako apstraktna umjetnost duboko poseže u prirodu tražeći vlastite arhetipove i zakonitosti.

Višnja i Marijan Anić uspostavili su nove interpretativne odnose stvarajući mogućnosti za novi dijalog između likovnih umjetnosti i suvremenog vizualnog medija kakav je fotografija.

Travanj, 2011.

2012. Marija Tonković: PLES NEREIDA iz ciklusa ‘Slikanje morem’

admin — Mon, 21 Feb 2011 19:43:40 +0000

Od samog početka fotografije traju rasprave o njenom odnosu prema slikarstvu i prema realnosti. U gledanju fotografske slike prisutno je slikarsko iskustvo promatrača i onda kada fotograf nije njime potaknut. To je inherentna pikturocentričnost gledanja, analogna antropomorfnosti, koja opterećuje čistoću doživljaja fotografske slike. I sami su fotografi u ranoj fazi traženja identiteta potencirali tu vezu, u besmislenom podilaženju slikarstvu, u značajnoj stilskoj kategoriji piktorijalizma. Trebao je doći pokret Nove predmetnosti, ima tomu gotovo stotinjak godina, uz adekvatni tehnološki razvoj aparata i procedura, da fotografi i promatrači postanu svjesni autonomnosti medijskih i medijalnih specifičnosti fotografskog izražavanja. Pikturalnost slikarstva i fotografije razilaze se.

Središnjim mjestom fotografske motivacije postaje odnos prema realnosti, predmetnosti, kao i u drugim vizualnim umjetnostima. Umjetnička osobnost fotografa poistovjećuje se s posebnosti njegove motivske tematike. Snaga fotografskog umjetničkog izraza posljedica je nalaženja karakterističnog tipskog motiva i intenzivnosti doživljaja, uz adekvatnu formalnu, fotografiji primjerenu, organizaciju tog isječka realnosti.

More je jedan od motiva koji su gotovo atributi fotografskog interesa. Rano se povijesno pojavljuje bilo kao deskriptivni dio pejzaža bilo autonomna tema: marina kao seascape. U toj dugoj povijesti, inventurno prebogatoj i reklo bi se: sadržajno iscrpljenoj, moguće je još uvijek naći originalno čitanje/viđenje, njegovu umjetničku interpretaciju.

Već gotovo desetljeće Višnja i Marijan Anić „slikaju morem“; u toj sintagmi njihova je poezija i poetika. Oni fotografiraju morsko dno, a nemir površine pretvara njegovu faktografiju, njegovu taktilnost, u slobodne skladove timbričnog kolorita i biomorfnih tvorbi.

To su fotografije nove topologije u proširenom smislu, fotografije koje nisu izjave o svijetu kroz umjetnost nego izjave o umjetnosti kroz svijet. Zamjećivanjem likovno privlačnog dna pa filtriranog djelovanjem mreškanja površine i njenog odraza kroz dubine, mijenjanjem fokusa između površine i dna, u vremenskim i dnevnim mijenama, nastaju neobične izvorne fotografije – thalassografije. One tematiziraju poznatu realnost na nov način. Prebacuju je u apstrakciju: lirsku, strukturalnu kako se nazivala u slikarstvu, u virtualni svijet heraklitovskih fluidnih formi, kontura, pigmenta, ornamentike, višestruke prostorne jeke. Visoki sjaj fotografskog papira potencira svjetlosnu osjetljivost plohe slike. Sve su tri sastavnice umjetničkog djela prisutne: sadržajna, plastička i emotivna. Generički naslov ciklusa omogućuje, čovjeku prirođenom vizualnom asocijacijom, atribuciju tih slika i time proširenje i produbljenje našeg doživljaja svijeta, novi kvalitet njegovog postojanja.

Morsko dno pretvoreno je igrom Nereida, mitskih mediteranskih morskih nimfi, u kaleidoskop organičkih i fakturalnih faseta – u koji nas uvodi bračni par Anić, obogaćujući, kao uvijek umjetnost, naše postojanje.

2012. Marijan Grakalić: PLES NEREIDA II

admin — Sun, 20 Feb 2011 19:50:56 +0000

Razigrani ples nereida, tih tajnovitih morskih boginja onog unutarnjeg mora koje poznaju svi odlučni u plovidbi k drugim obalama i pogledima što moguće i nisu samo mitske prikaze, odigrao se svojom začudnom poetikom izvornosti na velikim formatima fotografskih radova Višnje i Marijana Anića izloženima u ‘Galeriji Kupola’ Gradske knjižnice, Zagreb. Izložba ”Ples nereida” predstavlja tek jedan fragment jedinstvene fotografske atrakcije ovog bračnog i umjetnički para koji posve nesebično već duže od jednog desetljeća omogućuje moru da samo sebe slika na fotografijama koje izrađuju. Svojstvo mora da se mreška i vrtloži sada je zabilježeno u kadru koji doseže njegovo kameno ili kakvo drugo dno. Trenutak u kojem se zbiva samo stvaranje fotografije uključuje sve: nadahnuće, boju neba i njegovu sjenu, vjetar i valove, boje, morsko dno i pjenu valova, ponekad sunce, zvijezde i mjesečinu, te dakako ono presudno, samo neumrlo more iz kojeg nastaje kako život tako i umjetnost. Oslobođeno od vremena i varljive dubine prostora, zgotovljeno u nepomičnu ekspresiju na fotografiji more stvara privid da je sada tu ono i ono što nije ali i sve što jeste, pa vidimo preobraćenje nastalo kao fenomen svojevrsne paralize stvarnosti koje nedvojbeno dovodi do znatnog ushićenja srca. Osjećanja koje je u najužoj vezi s uvidom u neponovljivost onog časa kada se zbilja otvori kao kapija pa nas tada unatoč neodređenosti koja postoji na pragu jednog svijeta i onog što vidimo upravo sam taj doživljaj podsjeti na ono što je ustvari igra morskih boginja pred našim očima. Njima je odavno pripisivana moć da mijenjaju oblike, kao što i sama grčka riječ nereus podrazumijeva kako se radi o nečemu ili nekome tko je okretan i tečan. Isto onako kao što je to i površina mora, koja je po predaji tek lice boga Nereja (oca nereida), pa kada se on namršti onda se i more mršti. No, barem simbolički, more je živi medij koji povezuje različito i udaljeno sastavljen od kamena i vode i zagrljen svjetlošću sunca. Kao i u svim igrama gdje se dotiče ono što je beskrajno, vječno i nepregledno, kao što to more nesumnjivo jeste, zbiva se i ovdje djelić one vječite magije odgovorne za pokretljivost svijeta uopće. Fotografija ovdje, da ostanemo u klasičnom maniru, pokazuje određenu težnju k povratku u onu postojbinu gdje se umjetnost zasnivala na pozivanju muza, dakako potrebnih i zato da bi cijeli eksperiment uopće uspio. Ipak, ima tu i još nešto što bi smo mogli nazvati oslikanim sanjarenjem onih elemenata od kojih je sastavljeno more, pa zato to što se vidi i nje tek plava pučina i galeb u letu, već fragment koji ponire u onaj prostor gdje su nas izgleda, otkrića oduvijek čekala.